Za krst casni i slobodu plavu

Dok lutam medju krstovima ove sive gline
gusta suma reci se vije oko mene,
ubrzane zelje svijaju mi zile
i mislim, sargarepa, prava i zelena
plemenita, velika je; drhtim od miline.

E ! onda snazno granje pocinje da redi
celavi, sto kaze, sive zemlje teme
i pucaju i gore od drveta krstovi
da naloze vatru, da prokljuca kazan
u kome se krcka, zlatnog krsta seme.

da zasadimo ga u kakav raspad od raskrsnice
putem kuda vise niko ne prolazi
ispred grada u koji niko ne ide
u suplji krov crkve, gde se niko ne moli ;
osim o prilici kakve u narodu vidjene feste
kada preko rupa bacamo cirade
presvucenom popu vise ne vucemo brade
no ga treznog pustamo da glasno besedi.

i klanjamo se istom, kao zlatnom teletu
(o, da)
dok spasiteljev izaslanik se rogusi
svijene mocne obrve mracne
usamljen na povesnoj planini
zauzet kakvim bitnijim stvarima svakako,
u raspravi sa znamo-vec-kime
o smislu i poretku okvira naseg postojanja
o grehu koji tek treba da se pocini, pa iskupi
i kako i zasto sve to mora bas tako
a ne nekako drugacije
ili tome slicno
a zapravo se verovatno usput pita
je li uopste normalan
ili je sve umislio
i kako ce mu ljudi uopste verovati
kad im sve to isprica, aman.

dok za to vreme,
zaboravljamo, gresni
da zlato je kao pohlepa vecno
a drvo i sargarepa su pravi krstovi
jer venu i viju i umiru sa nama
u muci i starosti i zivota manjku
dok zlato je kao sujeta vecno
i slava, nasa ne treba da bude zlatna
vec plava, kao patlidzan, ili keleraba,
kad se na pravi nacin skuva
jer zlato je kao obest i zudnja vecno
a drvo se susi i propada, trune, sa nama u prah
a dok to bude daje nam sve, od svega cuva
nas, i sve nase, pravi spasitelj.

zato spalicemo zlato, pojesti svo kamenje
sazidati opet od drveta crkve
suzama panjeve zaliti, mladice nove
spaljeno zlato duboko sahraniti
nazad u okrilje povredjene zemlje
i nositi svoje krstove u sebi
vecne u njihovoj nistavnosti.